Dakle, na fakultetu sam i već neko vrijeme hodam sa svojim sadašnjim dečkom. Ništa nije u redu s našom vezom i on je moja prva ozbiljna veza. Sjajno se ponaša prema meni i prekrasan je, baš moj tip. Ali ne mogu a da se ne osjećam kao da nisam potpuno zaljubljena u njega. To bi moglo biti povezano s mojim mentalnim zdravljem koje nije bilo najbolje zadnjih godinu dana. Ponekad nasumce plačem i osjećam se jako tužno i zbog toga uzimam lijekove. Ali u posljednje vrijeme, iako sve nije u redu, u posljednje vrijeme plačem više nego inače, čak i nakon sjajne noći s njim. Mrzim samu sebe zbog toga jer osjećam da sam prilično sretna ne samo s njim, već moj život teče prilično glatko pa nemam pravog razloga za plakanje. Osjećam da bih trebala biti sretnija, ali stalno imam taj mučan osjećaj da on nije pravi za mene. Djelomično zato što je postojao samo jedan dečko koji mi se stvarno sviđao i za kojeg sam već prihvatila da nije suđeno da bude, ali otkad su stvari nije išlo s njim Nikada nisam uspjela održati stalnu vezu i nikada nisam mogla ostati zainteresirana za tipa dulje od nekoliko tjedni.
S prvim tipom smo posljednji put razgovarali u ožujku i uglavnom smo to ostavili na miru. Oboje smo plakali i posljednje što je rekao bilo je da će razmišljati o tome kad me sljedeći put poljubi i rekla sam da ću i ja razmišljati o njemu čak i ako ne budemo mogli biti zajedno, ali možda će biti još jedna prilika u budućnost. Ne znam je li to zato što sam duboko u sebi još uvijek zapela za njega ili zbog svog lošeg mentalnog zdravlja imam sve te sumnje. Jako mi se sviđa moj dečko, ali stalno imam osjećaj da ga ne volim. Ne znam bih li to trebala prekinuti ili ostati zajedno jer zapravo ništa nije u redu. Ne želim izgubiti nešto dobro bez razloga, samo sam se osjećao izgubljeno i toliko sam plakao i ne znam kako o tome razgovarati s bilo kim u životu.